Sitemap Ispisi stranicu Posalji stranicu mailom

Ken O'Donnell, predsjednik Instituta za životne vrijednosti u Sao Paulu

 

UPRAVLJANJE VREMENOM

 

NAJBOLJE VRIJEME ZA NAS JE SADAŠNJOST

 

 Organizirati vrijeme ne znači organizirati događaje, već naše razmišljanje o njima. Ne možemo promijeniti prošlost, a ni budućnost ako ne učinimo nešto sa sadašnjosti.

Najčešće razmišljamo da ćemo živjeti bolje kad se smirimo, odemo u mirovinu, dakle kad budemo imali vremena, no to je iluzija. Ako živimo život čekajući da postanemo sretni, to se nikad neće dogoditi.

Moramo najprije promijeniti svoj stav o svom vremenu.

Trebamo živjeti u sadašnjosti, u radosti, jer radost je baština trenutnog vremena. Razmislimo koliko je prekrasna i dragocjena naša sadašnjost, jer to je jedino vrijeme koje imamo na raspolaganju.

 

 Lidia ČERNI

 

 Čovjek troši svoje vrijeme potpuno neprimjereno. Neke su studije izračunale da do 60. godine prosječno provedemo 20 godina u spavanju, 12 godina i tri mjeseca u radu, pet godina u kuhinji, tri i pol godine u prometu i isto toliko na druge aktivnosti, uglavnom gledajući TV, tri godine na studiranje, a po šest mjeseci u kupaonici i praonici (pranje rublja i peglanje) te u šopingu.

Na to nas je podsjetio Ken O'Donnell, predsjednik Instituta za životne vrijednosti u Sao Paulu, u Brazilu, koji je u Zagrebu održao zanimljivo predavanje o gospodarenju vremenom.

Po profesiji kemičar, taj Australac radi za mnoge kompanije kao međunarodni konzultant za organizacijski razvoj i strategijsko planiranje temeljeno na ljudskim vrijednostima.

»Tako nam prođe oko 57 godina i preostaje nam otprilike tri i pol godine da ih potrošimo na nešto posve drukčije od navedenog. No, prosječni čovjek uglavnom protrati i to vrijeme«, upozorava O'Donnell. Najčešće razmišljamo da ćemo živjeti bolje kad se smirimo, kad odemo u mirovinu, dakle kad budemo imali vremena, no to je iluzija. Ako živimo život čekajući da postanemo sretni, to se zapravo nikad neće dogoditi. Ako to uistinu želimo, moramo najprije promijeniti stav o svom vremenu, objašnjava taj stručnjak.

Na posao, na kojem provedemo najveći dio svog životnog vijeka, ne gledamo kao na svoj život zapravo. Jedno novije istraživanje u SAD-u otkrilo je groznu statistiku, da 80 posto ljudi radi isključivo zbog novca, što znači da ne vole svoj posao. Tek 20 posto zadovoljno je poslom kojim zarađuje za svoju egzistenciju. Rad je naš život, vrijeme je život i trećinu svog života provedemo radeći. Ako imamo osjećaj da se mučimo jer radimo, naše je vrijeme trajno izgubljeno, ističe O'Donnell.

Možda je najbolje pitanje kako započinjemo svoj dan - ustajemo li se ujutro umorni, ili osvježeni nakon noćnog sna. Moramo se naučiti relaksirati, jer u protivnom, cijeli će naš radni vijek proći u borbi s vremenom.

»Sjećam se svog prijatelja koji je osnovao tri velike tvrtke, triput se ženio i imao dijete sa svakom ženom koja je živjela u drugoj australskoj državi. S jedne strane, vodio je dobar biznis, ali privatni mu je život bio noćna mora. Iako je centralizirao uprave u svojim kompanijama, nije uspijevao organizirati svoj život - obitelj, rad, studiranje, jahtu s kojom nikad nije otplovio na more jer nikad nije imao vremena, godišnji odmor, prijatelje.... Sve je te paralelne živote živio moj prijatelj ludo se utrkujući s vremenom kako bi sve stizao. Bio je to posvemašnji kaos. Rekao sam mu - kad bi, primjerice, Bog došao tebi i pitao te kamo ideš, što bi mu odgovorio? 'Ne znam odakle sam došao, što radim ovdje i kamo idem. Zapravo, ne znam tko sam', bio je iskren«, otkriva O'Donnell.

Svi mi slično živimo. Kada smo se zaustavili i upitali tko smo zapravo? Ja sam glavna uprava u svemu što se zove moj život. Ja sam glavni upravitelj, ja kao biće. Ako naučimo svjesno upravljati stvarima iz tog centra, tada možemo iskazati svijest o sebi i razumijevamo život umjesto da skačemo s grane na granu obveza poput majmuna, što obično i radimo.

Treba se zapitati tko sam to ja kad ne radim to što inače radim i kad nisam u svojim uobičajenim ulogama na poslu, u obitelji, s prijateljima, kad sam samo ja«, pojašnjava.

»Trebamo započeti mijenjati svoj pogled na život, promatrati sve oko sebe iz svog centra - iz sebe i zadržati svijest o sebi. A to znači biti i sa svojom obitelji, i na poslu, i s prijateljima, ali i vratiti se samom sebi, dakle, zadržati odmak od radnje dok sam u njoj. Kad upravljam svojim životom, mogu učiniti mnogo više u zadanom vremenu jer ću razumjeti sebe. Životne situacije ne upravljaju sa mnom, već ja njima, i to je ta nova svijest«, naglašava taj poznati menadžer.

Postavlja se pitanje kako trošimo svoje vrijeme, svoju energiju, svoj novac, svoje talente, svoje vrline, svoje znanje. Očajnički pokušavamo biti sretni, učiniti najbolje što znamo, ali sve to djeluje kao kad želimo kantu punu rupa napuniti vodom. Kad reduciramo rastrošno i povećamo trud, rezultat se automatski povećava. Problem je u tome što rastrošno ne smatramo nečim lošim. Primjerice, nestrpljivost daje osjećaj da želimo ubrzati vrijeme. Uobičajeni način trošenja svog vremena danas je razmišljanje o drugima - zašto je to učinio, kako mi je to mogao napraviti, što će biti dalje... Rastrošnost je i pokušavati promijeniti prošlost jer je to nemoguće. Da nisam učinio ovo, to se ne bi dogodilo... a sve je to veliki gubitak našeg vremena, podsjeća nas O'Donnell.

»Organizirati vrijeme ne znači organizirati događaje, već svoje razmišljanje o događajima. I da nas Bog upita jesu li to stvari koje uistinu trebaš raditi, što bismo odgovorili? Radim li ja ono što trebam činiti ili ono što želim? Dobar primjer je nečija potreba da udovolji svakome, no je li to moguće? Koji motiv stoji iza toga? Vjerojatno želja da se bude voljen i poštovan od drugih ili da se nešto dobije od njih. No ako imam samopoštovanje, ne moram igrati tu igru i mogu reći 'ne' drugom s poštovanjem jer je to istina«, napominje.

Što je zapravo naša realnost? Što smo više udaljeni emocionalno od fizičke 'realnosti', to smo sposobniji uvidjeti stvari onakvima kakve one jesu, smatra O'Donnell, jer one dolaze i odlaze iz našeg života. A cijeli život zapravo punimo svoja kola teretom, prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. Odjednom kola su puna svega i svačega tako da nas ta težina udaljava od realnosti. 

No, ne možemo promijeniti prošlost, a niti budućnost ako ne učinimo nešto sa sadašnjosti.

»Trebamo pomoći ljudima da žive u sadašnjosti, jer radost je baština trenutnog vremena. I iako je radost možda i postojala u našoj prošlosti, ne možemo živjeti tu prošlu radost danas. Jedino na sadašnjoj radosti, na ljubavi i miru jer su i oni sadašnjosti, možemo živjeti svoj kvalitetni život. Razmislimo koliko je prekrasna i dragocjena naša sadašnjost, jer to je jedino vrijeme koje imamo na raspolaganju«, poručuje O'Donnell.

 

NE MOŽEMO NATJERATI SJEME DA RASTE

 

»Koliko truda uložimo u neku kreaciju, takav ćemo rezultat na kraju dobiti. Primjerice, ako želite da vam bilo koje sjeme nikne iz zemlje, morate mu dati svjetlosti, topline, vode, i ljubavi, odnosno pažnje. To je sve što možete učiniti, sve drugo je pogrešno. Sjeme nećete natjerati da raste ako vičete na njega 'rasti, rasti, rasti'! Isto je i s nama: ne možemo nikoga promijeniti govoreći mu 'promijeni se'... Sve što možete učiniti jest stvoriti uvjete za promjenu. Mnogo vremena u svojim odnosima nepotrebno trošimo jer ne razumijemo jednostavne zakone u životu. Želite li da vam dijete bude dobro, stvorite mu zdrave okolnosti. Ako je sjeme dobro, ono će rasti. I ako se usprkos vašim najboljim nastojanjima dogodi suprotno, problem je u sjemenu...

Jer, mi smo samo roditelji tijela naše djece a ne njihovih duša, mi ne posjedujemo ničiju dušu. I kad kažemo moj muž, moje dijete, oni nisu zaista naši.

Ne znamo zapravo što je naše, zato jer ne znamo tko smo sami. I trčimo uokolo u životu, trčimo i ne napredujemo«, ističe O'Donnell.

 

 

 KAKVE VEZE IMA KVANTNA FIZIKA S DUHOVNOŠĆU?

 

»Prije nekoliko tjedana održao sam predavanja o vezi kvantne fizike i duhovnosti. Zbog toga sam malo popričao s jednim kolegom fizičarem kako bih se što bolje upoznao s kvantnom fizikom. Zanimalo me je li materija prazan prostor.

Fizičar je odgovorio potvrdno, i ono što mislimo da je čvrsta materija, zapravo je tek vibracija atoma. Što moram učiniti da vidim atom golim okom? Zamisli košarkašku loptu i ako želiš vidjeti atom u toj lopti, morao bi je uvećati do veličine Zemlje, rekao mi je fizičar. Čak i tada atom bi bio veličine bobice grožđa. Puno je atoma u jednoj lopti i puno prostora medu njima. Kad bih ušao u jezgru te bobe, morao bih je slomiti i povećati do veličine Bazilike sv. Petra u Rimu, i tada bi jezgra bila velika tek kao zrno prašine.Kad bih ušao u samu jezgru atoma, vladali bi isti odnosi, materija je veoma sićušna. Kad bih izvadio prazan prostor iz svih ljudskih tijela na svijetu, svih šest milijardi, njihova bi masa bila težine - jednog ručnog sata. Čudesno, zar ne? Jer, sve što vidimo je prostor, a što idemo dublje, vrijeme i prostor gube značenje«, kaže Ken O'Donnell.

  

 Objavljeno u Vjesniku , 1./2. ožujka 2008.

 www.vjesnik.hr/pdf/2008%5C03%5C01%5C58A58.PDF

www.vjesnik.hr/pdf/2008%5C03%5C01%5C59A59.PDF